063 88 13 548 psihoterapija@budiok.com

Kada kažemo za nekog da je „kralj/ica drame“, pod tim podrazumevamo osobe koje sve doživljavaju dramatično i koje na takav način komuniciraju sa drugim ljudima. Način na koji reaguju ili izražavaju emocionalno uzbuđenje je prenaglašen, a ponašanje teatralno, sa ciljem privlačenja pažnje na sebe.

Kada govore o nečemu, teško je razgraničiti šta je važno, a šta je manje važno ili nevažno – jer sve deluje kao veoma važno. Koriste emotivno nabijene reči zbog čega se stiče utisak da je sve od životne važnosti, jer je unutrašnji doživljaj osobe takav.

Dramatizacija, teatralnost ili prenaglašeno izražavanje emocija može da bude samo stil komunikacije, a moguće je da bude i toliko izraženo da može da se podvede pod histrionični poremećaj ličnosti koji karakteriše samodramatizacija, sugestibilnost, površan i labilan afektivitet, preterana potreba da se bude u centru pažnje, neprikladna zavodljivost u izgledu ili ponašanju i preokupiranost fizičkom privlačnošću. Egocentričnost, ugađanje sebi, prenaglašenja čežnja za priznanjem, nedostatak brige za druge, uvredljivost i manipulativno ponašanje kompletiraju kliničku sliku, ali nisu neophodni za dijagnozu.

Stručnjaci za mentalno zdravlje smatraju da se histrionični poremećaj ičnosti razvija kao odgovor na stres, anksioznost i traumu u detinjstvu – zlostavljanje, zanemarivanje, nedosledan roditelj ili roditelj koji kostantno zahteva da mu se udovoljava.

Razlog ovakvog ponašanja je doživljaj nedovoljne važnosti, zbog čega teško podnose ignorisanje. Ljudi koji dramatizuju svojim dramatičnim nastupom pokušavaju da nateraju okolinu da ih primeti, sasluša ili da se bavi njima. Imaju nesvesno uverenje da ih drugi ne bi primetili ili uvažili ako bi govorili i gestikulirali „normalno“, odnosno manje dramatično.

Još jedan razlog ovakvog ponašanja jeste nerazlikovanje ljubavi i pažnje – oni misle da ih drugi ne voli ako u datom trenutku ne obraća pažnju na njih. Sazrevajući, deca uče da razdvoje ljubav od pažnje, i počinju da shvataju da ih mama voli i ako ne gleda u njih ili ako je odsutna. Međutim, osobe koje dramatizuju nisu to
naučile, zbog čega poistovećuju ljubav i pažnju u odraslom dobu.

Ovim osobama je potrebna ogromna količina potvrde, odobravanja i uveravanja da vrede i da je drugome stalo do njih, što može da bude veoma naporno za druge ljude. Preosetljivi su na kritiku i odbacivanje, zbog čega treba biti pažljiv i strpljiv u takvim situacijama. Najefikasnije su „sendvič“ kritike – prvo uputiti pohvalu bića ili ponašanja, zatim uputiti kritiku ponašanja, pa opet pohvalu. I naravno treba voditi računa da nikada ne kritikujemo osobu, već samo ponašanje.

Odnos sa osobom koja dramatizuje je moguć ako druga strana razume logiku ponašanja i stil komunikacije, i prihvati osobu kao takvu. Takođe, bilo bi poželjno da druga osoba u paru ima bolju regulaciju emocija, da zna da ublaži dramu i bolje upravlja socijalnim situacijama.